U suštini sledljivost hrane predstavlja mogućnost proizvođača da na osnovu jedinstvenih oznaka ili roka trajanja proizvoda isprati tri važne stvari:
- količinu proizvodenih proizvoda i mesta gde su ti proizvodi isporučeni (vrlo značajno zbog potencijalnih povlačenja/opoziva proizvoda)
- sirovine koje su ušle u sastav proizvoda, njihove količine, oznake (lot, rok trajanja) i poreklo sirovina (dobavljača/proizvođača)
- zapise koji dokazuju da su ispoštovana sva pravila #DHP, #DPP i #HACCP principa na dan proizvodnje proizvoda.
Standardi za bezbednost hrane propisuju zahteve koji opisuju da sistem sledljivosti mora biti implementiran, praćen i preispitivan, međutim ne prikazuju kako konkretno sistem treba implementirati jer ovo zavisi od vrste proizvodnje, tipa proizvoda i uopšte karakteristika sistema i procesa u organizaciji.
GFSI standardi, poput IFS-a, konkretnije postavljaju svoje zahteve, pa je tamo navedeno da sistem sledljivosti mora obuhvatiti sledljivost sirovine i ambalaže od dobavljača, sledljivost proizvoda ka finalnom kupcu, sledljivost dokumentacije i zapisa u proizvodi i sledljivost poluproizvoda ili ponovne obrade proizvoda. To bi značilo da u samom proizvodnom procesu moraju biti sprovedena odgovarajuća označavanja otpakovane sirovine, odvojenih poluproizvoda (npr. zames ili odmerena mešavina začina) i prerade (rework koji nastaje u procesu ili iz povrata).
Standardi zahtevaju da se postavljeni sistem sledljivosti testira po principu simulacije, a u sklopu opoziva/povlačenja proizvoda, i često navode da bi takvo testiranje trebalo da se sprovodi minimum jednom godišnje.
Detaljnije u videu :
- kako je sistem sledljivosti definisan u standardu i zakonu
- oznake sledljivosti na proizvodima
- zahtevi standarda za bezbednost hrane
- zakon o bezbednosti hrane
- zahtevi GFSI standarda
- koraci za implementaciju u proizvodnji
- preispitivanje/simulacija sistema sledljivosti
- simulacija sledljivosti sirovine
Dodaj komentar